Gledam u autobusu devojke, koje od šminke ne odustaju ni kasnog nedeljnog popodneva, pri povratku iz roditeljskih domova u svoju studentsku sobu. Izgledaju starije od mene, iako sam ja ta koja je starija od njih...Sećam se svog prvog suočavanja sa maskarom i zahtevom da se našminkam...bilo je to za potrebe slikanja u povodu velike mature. Bila sam očajna, jer nisam ličila na sebe. Osećala sam se kao da to nisam ja, bilo mi je neprijatno. Tek kada sam počela da radim, a to je posle studija, postepeno sam prihvatala sebe sa šminkom, ali ni dan danas ne umem više od stavljanja pudera, maskare, senke za oči i sjaja za usta...i dalje je to neka svedena varijanta. Zato ni danas ne mogu da objasnim zašto mlade devojke preteruju sa šminkom...počinju rano, neke čak u osnovnoj školi uz nesebičnu podršku svojih majki...ima ceo život pred sobom da se šminka, mislim ja... i dok tako mlade uz pomoć šminke pokušavaju i uspevaju da izgledaju starije (nesvesne da će ih odati praznoća duha i glave) smetnuće sa uma da kada budu stigle u godine u kojima bi sad da budu, počeće da izbegavaju odgovor na pitanje ’’koliko imas godina’’ ....nisam to razumela, niti sad razumem...godine su relativna stvar, i od njih ne možeš pobeći. Pa čemu onda ta potreba da se izgleda starije...uglavnom se svodi na privlačenje pažnje starijih momaka, a u cilju pozicioniranja u grupi njenih vršnjakinja i zauzimanja određenog mesta u istoj. A sve je to tako prolazno...
I tako dok sam razmišljaja koliko su ograničeni umovi tih devojaka, pada mi na pamet, da se ne šminkaju samo one....šminkaju se razni izveštaji u potrebi da se dopadnu onome kome su namenjeni, šminkaju su saopštenja za javnost ovih i onih za široke narodne mase, opet da bi se dopali ciljanoj grupi i pokušali da je zavaraju...pitam se da li pomisle da ima ipak i onih koji na tu šminku neće nasesti, koji će prozreti da ispod savršene spoljašnosti, krije se prazina i jedno veliko ništa. Šminkaju su fotografije jele koja stoje u meniju, kao specijaliteti kuće, šminkaju se enterijeri tih restorana (ali onda odeš do toaleta, koji su zaboravili da našminkaju), šminkaju su brošure za raznoranu robu i usluge, šminkaju se cene, šminka se autobus koji je uvezen sa nekog otpada iz Zapadne Evrope kako bi delovao kao da je sišao sa proizvodne trake tek pre nekoliko godina, šminkaju se fasade novih zgrada, u nadi da niko neće primetiti šuplje zidove, kinesku sanitariju, osigurače i prekidače u stanovima tih novih zgrada, ....spolja gladac iznutra jadac...jer šta je šminkanje drugo, nego zavaravanje samog sebe (svesno ili nesvesno), u nadi da to drugi neće primetiti, a u cilju postizanja određene koristi za našminkanog ili našminkanu.
Treba ukazati na jednu pojavu, a to je šminkanje bez šminke. Pod tim mislim na ponašanje ljudi koje se naziva u svakodnevnom govoru kao ’’foliranje’’. Zabrinjava me broj tako našminkanih ljudi, ima ih puno, gde god da se okreneš, od neobrazovanog sveta do top menadžera u velikim kompanijama. Uvek ostanem poražena kada vidim nekoga ko sebe predstavlja kao vrsnog eksperta (danas sebe ekspertom može da nazove svako ko je završio kurs u trajanju od 3 meseca, ili npr. građevinski inženjer koji sebe smatra ekspertom za pravo) a za to nema nikakvog osnova. Začudim se muškarcima koji žive sa onim našminkanim ženama; pitam se da li to znaju ili su jednostavno toliko praznoglavi da to ne primećuju; ako i znaju da ih foliraju, onda se pitam zašto su sa takvi ženama.
Možda je greška u meni, možda treba da počnem da se više šminkam jer očigledno je da bez toga nema uspeha ni u karijeri, ni u ljubavi. Ipak, mislim da mi je sad kasno da se menjam, pa mi jedino ostaje da verujem da ipak postoje ljudi koji ne vole da se šminkaju.
Pita me večeras drugarica, jer ju je moj kolega pitao (pitam se samo, zašto mene nije direktno pitao), ničim izazvan( valjda se blizi 5.oktobar, pa deluje kao zgodan trenutak) da li je tačno da sam ili da sam bila u političkoj stranci, desne i nacionalne orijentacije. E sad, priznajem da me davno neko nije pitao na temu politike, tj. političkog opredeljenja, i taman sam mislila da su prošla ona vremene, neposredno posle 2000.godine, kada je neistomišljenice bili ocrnjivani, kada su neke dobre stručnjake zamenili nekim kvazi-stručnjanicama, samo zato što nisu imali člansku kartu žuto-plave boje. Međutim, izgleda nisu...
Imam neko svoje pravilo, a to je da ljude, čak i one najbliže ne pitam tri stvari: koliko para imaju, s kim spavaju i za koga glasaju. To zato što smatram da su to neke stvari, koji spadaju u domen privatnosti, slobode mišljenjal, opredeljenja, a iznad svega su promenljiva kategorija ( danas imaš, sutra nemaš; danas jesi sutra nisi). Posebno što to nisu stvari po kojima cenim ljude, jer biti dobar čovek je više od odgovora na tri pitanja. No malograđnska sredina, da ne kažem provincija, se zabavlja najviše sa ta tri pitanja: ko je šta kupio, koliko novac je potrošio neko sinoc ili koliko je plati najnoviji model ne znam ni ja čega, da li je neko gej ili ne, da li se švalera, kurva, da li je bio komunista ili demokrata, da li je nacionalista ili kosmopolita, vernik ili ateista...i od odgovora na ta pitanja, stavra se slika o nekom na bazi predrasuda koja se vezuje za određen profil.
E, a ja sam valjda neka budala, koja živi u stilu: nikoga ne diram, pa nemojte dirati ni vi mene. Naročito što mi ne pada na pamet da osuđujem druge samo zato što se mišljenja razlikuju. Mišljenje i uverenje je promenljiva kategorija, ide sa godinama i žitvotnim iskustvom, spoznajom sveta oko sebe. Koliko put sam objašljavala, da je moja sloboda da mislim šta hoću, naglašavam MISLIM, kao što je svako slobodan da mu se sviđa ona ili ova devojka ili momak.
Da, nadala sam se, a tada sam počinjala da studiram, da dok ja završim studije, situacija će biti bolja, moći ću da se zaposlim, ne zato što sam u partiji ili zato što sam digla noge ispred nekog baje koji će da mi da posao ili zato što sam nekome platila radno mesto ili zato što ću raditi u porodičnom biznisu, već zato što sam bila dobar studnet, završila studije na vreme, ulagala u svoje znanje raznim vannastavnim aktivnostima, da ću od svoje plate moći samostalno da živim kako se ne bih grebala od roditelja....da, nadala sam se da će biti drugačije. Onda sam počela da kapiram da možda neće, da će možda biti i gore ( a nisam očigledno pogrešila) pa sam nošena idejom da mogu da nešto promenim ( kakvo naivno uverenje, vreme će pokazati) i buntovništvom koje u jednom trenutku ispuni žile i glavu mladog čoveka, rekla sebi: daj da vidim, da li ovo može drugačije. Jer ono što je većina, ne znači da je ispravno. Posebno me je nerviralo u to vreme ( a i sad) busanje u prsa kakao je sad stigla sloboda i ljudska prava, a vi ne možete u Srbiji slobodno da kažete šta mislite ukoliko to odstupa od mejnstrim društveno-politički prihvatljiveideološke dogme. Međutim, nije to nešto ni dugo trajalo, niti sam se aktivno angažovla na promociji ideja ( osim što sam radila na izborima, da bih sebi zaradila neki džeparac), ali nisam krila, ako su me već pitali i vukli za jezik da sam imala člansku kartu. Posebno zato, što mi je bilo zanimljivo da podjebavam malograđansko-ograničene mozgove, kojima je to izgleda bilo bitnije od toga kakav sam čovek, stručnjak i tako to. U suštini, umesto da budu demokratski otvoreni i da prihvataju različitost, oni su i dalje ostali robovi komunističke ideologije, u kojoj svako ko nije mislio isto je bio proteran na Goli otok...dobro, ovde nije bilo Golog otoka, ali su ljudi zbog različitog mišljenja ostajali bez posla. Toliko o demokratskim pravima i slobodama u praksi.
Хронични мањак сна ће ми једног дана доћи главе, знам то, али пред одлазак на починак морам да се 'похвалим' како сам први пут доживела да ми се деси да са сам остала без млека, тј. хтедох да га купим, вечерас у једном од драгстора у ланцу Родић маркета, али авај нема млека...само оног са шатро белгијском чоколадом , уместо лепо да кажу људима како су додали неке вештачке боје и укусе Белгије...
Излазим из продавнице празних руку (срећом имам још мало млека, таман за ритуалну јутарњу кафу са плазма кексом) са питањем како то може да се деси у великој демократији каква је Србија, која је управо изашла из економске кризе, прочистила се од остатак и одлучније него икад корача ка ЕУ....како то може да се деси да нема млека у земљи у којој Јавно предузеће, које снабдева грађане струјом одлучи да буде спонзор тамо неког фудбалског клуба....не могу да појмим врхунски безобразлук оних који су смислили да зарад неке личне промоције, располажу туђим новцем..не могу да опише колико сам, па не знам ни ја како да дефинишем своје осећање поводом овог генијалног потеза власти.... да, власти, јер власт је јавна ствар, а ово је јавно предузеће...да ли ће о трошку грађана, пардон спонзора главешине да путују на утакмице у иностранству...баш и да неће.
Питам се, даље, како може да се деси да нема млека у земљи у којој је право на фер суђење мисаона именица, у којој је нормално да полиција прво пребије човека па утрвди да је пребила погрешног...
Како може да се деси да нема млека, када је гле чуда, баш данас био неки семинар-округли сто неких трустова мозгова, битних и небитних, на тему монопола на тржишту Србије и када су се сви сложили да је држава крива за стварање услова за монополску игру учесника на тржишту. Ускопиздио се неки из власти, као тражи да се именују појединци из државе који су томе допринели, госпођа професор набаци идеју да са тим улазимо у причу финансирања политичких партија од стране монополиста.... и ту стаје свака даља акција....шта ћеш када је у Србији љубав према власти и новцу веће од било које друге љубави...
Да ли је неко рекао одговорност? Не, мислим да ми се учинило....
И на крају кога брига што нема млека, има ова Србија да пуши, колико хоће....цигарета разних врста
Sedimo u gradu, na piću moja Cica i ja, sa nasim kolegom i njegovim drugom, ispijamo piće i naravno pričamo o muško-ženskim odnosima, oni se žale na današnje devojke, mi se žalimo na momke....i tako u krug, svi smo sami i nesrećni na svoj način. Elem, pita nas naš drug, da li bismo mi odrekle karijere zbog porodice...kako je to nezgodno pitanje u Srbiji...u Srbiji gde ni dve prosečne plate nisu dovoljne za normalan život porodice, gde radni dan traje više od 8 sati, gde ponekad morate da radite dva posal da biste obezbedili egzistenciju.... u Srbiji nije pitanje izbora između karijere i porodice, već pitanje izbora između egzsitencije i porodice...osim ako niste smanjeno uračunljivi pa odlučite da pravite porodicu, pri čemu nemate blagu predstavu kako ćete izdržavati decu...jer ne mogu da zamislim da pod izgovorom ’’ deca su najveće blago’’ rađam decu kojoj ne mogu da pružim normalan život... od ljubavi se ne živi, ma koliko se trudili da verujemo da nije sve u materijalnom.
Dakle, odgovor mom drugu bio je da nije moj izbor što radim 10 sati dnevno, jer je to cena koju plaćam za novac koji kompanija plaća mene. Jer nije prosečan muškarac kriv što njegova jedna plata nije dovoljna da izdržava porodicu...čast izuzecima.
Inače, nije taj razgovor povod za ovo pisanije, već licemerstvo državnog aparata kada je u pitanju natalitet. Danas sam uhvatila nekoliko minuta emisije koja se zove Vreme je za bebe...emisija koja balansira između lagane patetike, primese malograđanskog duha i prividne sreće, koja kao treba da poruči mladim ljudima kako je baš sad i baš tu vreme za bebe. Kao da je ta jedna emislija dovoljna da deklarativno pokaže kako politika nataliteta koju državni aparat sprovodi u Srbiji ima rezultate.
A sa čime se suočava potencijalani roditelj kada se završi narečena emisija? ( odmah da kažem, da ovo pišem kao neko ko nije ni blizu da bude roditelj, ni u najavi, jer biti roditelje podrazumeva da imate još jednu osobu koja zaista želi da bude roditelj, no to je u Srbiji nemoguća misija- roditeljima postaju uglavnom zato što smisli da bi najbolji način da veže muškarca za sebe bio da zakači sa njim trudnoću, a gde je trudnoća, tu je u patrijahalnoj Srbiji brak i tako su i on i ona prividno srećeni, ali da li neko pita gde je ljubav?)
Dakle, za porodicu vam trebaju neka novčana sredstva, a njih ćete dobiti ako se zaposlite. Međutim, još dok se vode pregovori sa poslodavcem da li ćete biti primljeni ili, već ste izloženi ( posebno ako ste žena) pitanjem, kojim se na indirektan način, želi saznati da li nameravate da zbrišete na porodiljsko čim potpišete ugovor o radu na neodređeno vreme. Iako to ne smeju po zakonu, oni to pitaju, a vama ne pada na pamet da se bunite, jer ipak ste svesni da morate da progutate govno da biste došli do posla. Neki poslodavci idu dalje, a to je javna tajna, pa u ugovore o radu unose odredbe kojom ženi predočavaju otkaz ukoliko u nekom periodu ostane u drugom stanju. Ni tu država nije reagovala, valjda misli da je to o.k. i da uopšte neće uticati na natalitet u ovoj zemlji. Jer nije poslodavac kriv što stavlja takve odredbe u ugovor i što nije poželjno da da planirate porodicu ako mislite da radite, već država koja je to deklaritvno zabranila ali sistem ne funkcioniše da to deklarativno sprovede.
Drugi primer, koji služi kao ilustracija o tome kako država ’’brine’’ o natalitetu jeste da praktično ne možete otići na održavanje trudnoće maltene dok vam stomak ne dosegne do zuba...a ubediti komisiju lekarskih idiota u fondu za zdravstveno osiguranje da vam odobri da odete ranije na održavanje trudnoće ravno je neuspehu...jer u državi sračunali da im je skupo da plaćaju održavanje trudnoće, da ne bi jadne žene to zloupotrebljavale pa se izležavale kod kuće umesto da rade dok se ne porode na radnom mestu. Ne kažem da je trudnoća bolest, ali nismo sve iste, neko to lakše podnese, neko teže...država zaboravlja da ženi možda neće pasti na pamet da rađa drugo dete posle sve muke prošla sa lekarskim komisijama, bezosećajnim ginekolozima ženskog roda u domu zdravlja sa kojima mora da se suoči i onda joša ako nema sreće zadesi je loša ekipa na porođaju...
Nastavak priče ide otprilike ovako: država neće da ukine pdv na opremu i stvari za bebe, kada dođe vreme za obdanište nastaje frka oko upisa ( logika je sledeća: ako oba roditelja rade, zaključuju da imate love, pa onda možete da pošaljete u privatno obdanište...a to što je cena privatnog obedništa možda više od polovine plate jednog roditelja, to nije bitno...dakle, bolje da živite od socijalne pomoći, da bi vam dete išlo u obdanište, a to što neće imati šta da obuče ili jede kada se vrati iz obdaništa to isto nije bitno) i primera je mnogo...a među njima je ovo što sam videle pre neko veče u vestima, a što je u suštini pokrenulo moja razmišljanja na temu dokle ova država misli da zamajava naciju. Vest je bila sledeća: Agencija za lekove povukla je iz apoteka neke kapi za bebe, nemačkog proizvođača, pošto je utvrđeno da imaju neki nedostatak, koji bi mogao da naškodi detetu. Međutim, Agencija za lekove kao da nije u Srbiji, pa nije obavestila pedijatre, koji i dalje uredno propisuje te kapi ( gospođa pedijatar je izdeklamovala pred tv kamerama način uzimanja kapi, a na pitanje da li zna da su kapi povučene iz prodaje, odgovara da oni to propisuje sve dok ne dobiju zvanično obaveštenje da su one povučene).
Ne znam kako bih objasnila ovu idiotsku igru birokratije ili ne znam ni ja čega i koga, a jedine žrtve su deca...deca su naše najveće blago...samo dok traje predizborna kampanja i borba za glasove.
Ni za levu ni za desnu, ni za prvu , ni za drugu Srbiju, vec za bolju Srbiju.
PREPORUKA> Beogradski Sindikat- album Diskretni Heroji
ZA SVE MOJE LJUDE ( pesma koja je moj favorit i koja daju nadu da diskretni heroji i dobri ljudi jos uvek postoje)
Ovo ovde nisu strofe za ljigave i lose,
Vec za moje sto se bore, diskretne heroje.
Za obicne likove, iskrene i dobre,
Sto ne namecu se mnogo, ali nece da se sklone.
Jer kada brod tone uvek prvo pale misevi,
A kapetani iskusni, na druge ce misliti.
Zivot zna da bude titanik, usamljenik, izgnanik,
Tad radjaju se Titani, u nevolji istrajni.
Ovo ovde nisu koske za klince da se loze,
Poruke proste da gluposti se mnoze.
Nema jeftine proze, losih tripova sto voze,
Prvo zvuce dobro, a onda zavse k?o problem.
Ovo ovde sve je licno, mi ne prodajemo price.
Kompleks ne velicam, vec stvari sto su bitne.
Ovde ima rima svima klincima za primer,
Za sve usijane glave, da se ohlade i smire.
Refren:
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Sto uporno se trude da sutra bolje bude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Sto uporno se trude da sutra bolje bude!
Za sve moje ljude mnogo ljute i brze,
Sto kad naidju muke ne mogu da izdrze.
Film im lako pukne, lakse druge mrze,
Pa se muce i cude, sto snovi su pod kljucem.
Klinac lako sludjen, iz tripa ?bolje tudje?,
Misli da je mator, a iz filma ?rodjen juce?.
Pogresno si ucen, jak si samo u gomili,
Lako je zgutati i popiti, slabijeg izlomiti.
Nemas kome da se obratis, pravi primer potrazi,
Jer sutra brzo dolazi, treba covek postati.
Nestali su kodeksi, ostali su kompleksi.
Pobede su porazi, a ishodi su potresni.
Zato, stani malo, razmisli, sta ces time postici.
Ako ne znas sam, ova pesma nek ti objasni.
Ona je za snove, za sve ljude moje,
Sto uporno se trude da sutra bolje bude!
Refren:
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Sto uporno se trude da sutra bolje bude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Sto uporno se trude da sutra bolje bude!
Za sve moje ljude sto posteno se trude,
Hodaju, ne puze da bi postigli uspeh.
Za sve sto se muce, sto rano se bude,
Rada poslove trule da bi placali racune.
I za sve one druge sto razna sranja trpe,
Al? ne prave kompromise da kraj sa krajem skrpe,
Za sve vama lude, sto smatrate za glupe,
Al? im zavidite uvek sto ne polazu racune.
Nas ne mogu da kupe, jer sve radimo srcem,
I na kvarno kad nas buse, mi im pokazemo zube.
Oni lazne price nude za sve moje ljude,
Koji stvorili su svet u koji nece da ih puste.
Koji podnece i zrtve za snove, makar puste,
A mi stojimo uz njih da se glas o njima cuje.
Ne damo da uguse nase male pobune,
Mi rastemo u divove do konacne pobede!
Refren:
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Sto uporno se trude da sutra bolje bude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Za sve, za sve, za sve moje ljude!
Sto uporno se trude da sutra bolje bude!
Ne znam u kom trenutku je sport i navijanje prestalo da bude da bude sport i navijanje i pretvorilo se u dokazivanje patriotizma, povod za nasilje...još se košarkaši nisu ni ohladili od utakmice a Srbi i Albanci u Kosovskoj Mitrovici se potukli na mostu...bezazlena utakmica, koja ne znam kako bi mogla da utiče na naše svakodnevne živote i da je drugačije završena, dovoljan je povod da neko završi u bolnici. I šta na kraju imaju od toga? Ništa...sjebu životu u trenu, zbog gluposti. Da se razumemo, gledala sam utakmicu, ženska ekipa u jednom od lokalnih kafića, navijala i psovala, ali tek u meri da učestvujem u toj atmosferi...suštinski, baš me briga za sport i navijanje....život se ne vrti oko toga. Ovo je bila prilika da vidim drugarice, da odblejim subotu veče i razonodim se. Ni na kraj pameti mi nije da se oko toga uzbuđujem. U životu zaista treba naučit da se nervira zbog malog broja stvari, i to onih koji su ti zaista bitni. Nedavno sam razmišljala o stvarima koje su ti zaista bitne, da bi ti bio srećan, ispunjen...pored opšte poznatih mesta, kao što su porodica i zdravlje, meni najbitnije stvari su raditi posao koji voliš i koji te ispunjava i biti sa čovekom koga voliš i koji te voli. Sve ostalo je manje bitno i lakše se prevazilazi ako imaš ova dva. Valjda zato ne razumem ljude koji prave kompromise kada su ove dve stvari u pitanju. Donekle, razumem ljude koji zbog egzistencije rade poslove koji ih ne ispunjavaju ili još gore, počnu da studiraju nešto što ih ne zanima, i onda ceo život provede u poslu koji ih učini džangrizavim likovima, koji svoje frustracije onda leče na drugim ljudima....jer ako radiš posao koji voliš, to te čini zadovoljni, daje samopuzdanje i onda nemaš potrebu da maltretiraš partnera, decu, prijatelji i drugi svet oko tebe. Nisam razmela ni one koje ništa ne interesuje, kojima je svejedno šta će da rade, koji nemaju cilj....ne mogu da zamislim život bez ciljeva. Kada na neko pitanje, na koje odgovor može da bude da ili ne, dobijem odgovor ’’ ne znam’’ , uvek se pitam kako nešto ’’ne znaš’’ , kako je to nemati stav o nečumu...naravno, u životu takvi najbolje prođu, ljigavi beskičmenjaci ....
Kada je ljubav u pitanju, e tu ne mogu da prihvatim kompromis u smislu biti sa partnerom samo da biste rekli da ste sa nekim, da vas komšiluk ili rodbina ne bi posmatrali kao da nešto nije u radu sa vama kada ste sami, posebno kada dođete u godine kada vas gledaju u stilu ’’već ti je vreme’’. Nikada nisam znala da igram te ’’igrice’’ sa partnerom, da kalkulišem, manipulišem, igram po živcima, zvocam i slična dovijanja za kojima posežu i žene i muškarci. I ljubav je u suštini jednostvana stvar, ili je imaš ili je nemaš...problem je kada sebi ne možeš da priznaš da ljubavi više nema, kada je ljubav postala navika...onda foliraš samog sebe, smišljaš, svesno ili nesvesno, kako bi ostao u nekoj vezi, jer te je strah od onog šta posle....a što je sve posledica nedostatka samopuzdanja i vere u sebe, jer niko nije na ovaj svet došao zbog nekog drugog, već samo zbog sebe.Zato ne razmem ljude koji ostaju u nekim lošim vezama, a pritom im je lepo da budu sa nekim ko je bolji od njihovog partnera, ko ih želi svim srcem i prihvat kakve jesu...ne razumem zašto ljudi pristaju na prosek a mogu da imaju bolje....ne razume zašto lažu sebe da im veza sjajno funkcioniše, a onda subotom uveče švrljaju po gradu....Istina boli, zato što je istina suočavanje sa onim što nam se ne sviđa u vezi nas, pa valjda, zato odlažemo to suočavnje.
Moj prinicipal, čovek od godina i životnog iskustva, jedne prilike, kad je bio nešto posebno raspoložen, ukazao mi je na jednu od mogući podela ženskog sveta. Prema toj podeli, razlikujemo ’’ kraljice majke’’ i ’’vlasnice’’.
Kraljice majke su udate žene, koje su rodile, i to smatraju svojim vrhunskim životnim dostignućem, pa očekuju da zbog toga što su rodile ne moraju ništa da više da rade na sebi...debela sam, pa šta, ali ja sam rodila. Kraljica majka uživa da maltrertira svog bračnog druga, nepropuštajući priliku da ukaže kako je ona rodila, te zbog toga jadan muškarac mora da joj ugađa i trpi sve i svašta. Pri tom se kraljica majka pita zašto mužu više nije poželjna...pa naravno da neće da je j........kada ima 100 kila više nego dok su se zabavljali. Stav’’ ja sam rodila’’ dolazi posebno do izražaja u brakorazvodnim parnicama, kada se obračunava ko je šta uneo i doprineo u sticanju bračne imovine...tako je kraljica majka isticla, kako dok joj je muž finasira i gradio kuću, ona je dojila.
Vlasnica je profil žene koji je vrlo negovan, koji brine o sebi, ali je to jedina preokupacija. Ovo baš nije zgodno mesto, gde bih napisala šta je predmet vlasništva kod vlasnice, ali ajd da probam da kažem društvo-politički-feminološki korektnim jezikom...predmet vlasništa je ženski polni organ u narodu poznatiji pod imenom..........Dakle valsnica nastupa sa stavom kako ona može sve, jer bože moj, ona je vlasnica, pa sa svojim predmetom vlasništva može da radi šta hoće...u tom povodu ona ne mora ništa da radi, jer je ona vlasnica
Sve navedeno služi kao uvod u jedan tipičan model malograđanske Srbije, koji se nažalost propagira preko ekrana (malih i velikih) naših tv prijemnika.U pitanju su one silne emisije tipa pre i posle, gde se neke frustrirane žene javljaju kako bi pred okom kamare postale bolje ribe, nesvesne da se riba ne postaje preko noći, i da biti riba nije samo nositi nadograđenu kosu već to ima veze i sa stavom..
Dakle, pre nekog vremena, opasno sam se smarala jednog subotnjeg popodneva, pa samu šetanju po kanalima, zaustavila pažnju na reprizi neke od izuzetno kreativne i vrlo nadahnute emisije Magazin In, čije voditeljke se većina i ne seće sa Yu Info kanala, kada je propragirala neke druge ideje (sećam se da je tada imala petlju da potkači JK, ali su joj izgleda ružičaste boje isprale mozak, pa se sad toj istoj JK kezi i smeška), a onda je prešla na komercijalnu televiziju pink boje, pa sad propagira da je biti sponzorusa o.k.
Elem, uhvatila sam deo te neke epizode, kada neki stilisti doteruju frustrirane srpske žene malograđanske...gospođa, 31 godina, ekspert za računovodstvo, kojim se bavi već 12 godina (ako je ona ekspert, sa srednjom školom, i agencijom za knjigovodstvo sa sedištem u sobi do kuhinje u svom domu, ja sam doktor nauka......), tako je sebe predstavila, valjda da bi dala na značuju, ako gledaju komšije, rodbina, muž....ima višak kilograma, nema karakter da drži dijetu, voli da jede...ima i dete....ugojila se nakon porođaja...ali nema veze, osmeh njenog deteta joj je satisfakcija i on nema cenu...nema vremena da ide u teretanu...jer je majka...i njoj ne smeta to što je debela....muže je voli, kaže ona. Pitam se čemu ta potreba da se naglasi da je muž voli, iako je debela? Zašto, ako je zadovoljna sobom, mora pred tv kamerama da sve to kaže...pa još i da se doteruje pred nacijom...ne znam da li kapira, ali to joj neće smanjiti kilažu, a ni mužu neće biti poželjnija....strašno mi je kada čujem žene koje koriste dete i porođaj kao izgovor za svoju lenjost i nemarnost prema sebi. Izgovor dete i porođaju, su društveno prihvatljivi, pa je onda lako posegnuti za njim, i sebe utešiti i ubediti da nije strašno što si debela žene. A istina boli, zato što nam istina razbija lažnu sliku o sebi, bol nam ukazuje da nismo ostvarili ono što smo hteli...zato istina boli...ona je u suštini manifestacija i spoznaja neuspeha
Druga stvar koja me je fascinirala je ta malograđanska potreba da se bude na tv! Stvarno ne kapiram taj mozak koji će biti zadovoljan zato što je sad bio na tv, pred nacijom sam bila lepa i sad sam ja kao super, i biće mi super u braku i sve će biti super....a to što sam debela i dalje, to nije bitno. Da li joj je možda palo na pamet da krene u teretanu, tj. da počne da vežba....ne, nije, jer je to teži put do cilja, tu je niko neće videti,a treba da prođe dosta vremena da se vide rezultati. A u ljudskoj je prirodi da ide linijom manjeg otpora...ako ideš onim težim putem, obično te gledaju u stilu ’’ ti nisi normalan’’ ili ’’što to radiš, bolja onako kako rade ostali’’ ( svi piju onu zelenu kafu, ali od nje se neće baš istopiti kile)....ali je zato, lepše kada se stigne do cilja, a to zadovoljstvo tako postignutim ciljem je veće. Ali za to je potrebno više od malograđanskog mozga.
Крлежа је био у праву када је рекао да је људска глупост неизмерна...данас сам се запитала чему служи мозак неким људима...још од јутрос не могу да објасним себи како неком може да падне на памет тако 'генијална идеја'...моја другарица ми је, пошто сам је обавестила да сам почела пишем блог, рекла да живећи у Србији, хвала Богу, неће ми недостајати тема за писање...
Колико вас може, сад одмах да каже, колико дана има у години? Да, да, то је питање. Колико дана? Јел можете из прве или треба да се мало почешкате по глави? 365 дана? Или 366? Или 372? Ево ја сам данас разговарала са особом, која мисли да година има 372 дана. Наиме, у опису посла ми је да прегледам разне уговоре, у суштини да контролишем правне аспекте уговора, али не могу да останем равнодушна када видим логичке недоследности и глупости...елем, није ме мрзело да неку годишњу, напомињем годишњу цену, поделим са дневном ценом...и уместо очекиваног броја 365 добијем 372. Уз силну муку да схватим шта је писац хтео да каже, нисам успела да докучим резон који је водио творца те блиставе замисли...зато сам ставила коментар писцу тог акта, да провери са собом, календаром, црквом, Насом, Астрономским друштвом Руђер Бошковић, Миланом Таротом, Клеопатром, пасуљом да ли је рачуница исправна, тј. да утврди колико дана има година.
Да се разумемо, сваком се може десити грешка, темпо који диктира модерно радно окружење не оставља много простора за размишљање, захтевају су решења у изузетно кратким роковима ( јер је неки мудрац звани менаџер добио генијалну замисао док је вадио енергетски напитак из аутомата око 20 часова увече), па су грешке могуће...и грешку су о.к. људски је грешити....али оно што следи даље заслужује дужну пажњу...елем, у поводу мог коментара, јавља се писац тог уговора, да ми објасни своју рачуницу: 'Знате, ја сам помножила 31 х 12 и тако добила тај износ' ....остајем у чуду, запањена оним што чујем...питам се да ли људи уопште не размишљају о ономе што раде,или нам је опште образовање на ниским гранама? Дотична, мећутим иде даље...на моју опаску да година има 365 или 366 дана, добијем одговора да је то тако ако се рачуна од 1.јануара...она је ваљда мислила да годину дана траје дуже ако се тај рок од годину дана рачуна од 1.септембра.....да ли нас оркужење отупљује па у хаосу свакодневице заборављамо оно што смо знали или је тупавост ствар која ти је од Бога дата?
После овог јутарњег запањења, лагано сам шизнула за време паузе за ручак, када сам са колегом отишла у оближњу пицерију. Наручимо, и чекамо....чекамо...таман да питамо конобарицу где је наша поруџбина, она нам доноси прибор за јело уз осмех напомиње да је мало гужва јер има претходне наруџбине, па док се све то спреми, па ето...ми се надамо, ево стиже клопа....наши апетити расту, али хране још нема...пола сата је протекло од наруџбине, а ја каква сам,
дркава, више нисам могла да оћутим, те сам прилично надрканим тоном упитала конобарицу 'када мисли да нам донесе храну, чекамо већ пола сата, немамо цео дан за чекање јер смо на паузи за ручак'...то је дотичну ваљда страшно погодило па нам је поруџбину донео њен колега уз извињење што смо чекали, и ето како његова колегиница није крива...ја не знам у чему је та фора, али увек ме избаци из такта управо ова појава: да ти тако представе ситуацију да се ти, који за свој новац захтеваш одговарајућу услугу, осећаш кривим, да не кажем као физиолошки отпад у чврстом стању, што неко није у стању да пружи одговарајући ниво услуге. Дакле, треба да трпим неспособност, неорганизовност, непрофесионалност и онда још то да платим?....не, не, не, ја ово не капирам....а по правилу, ти исти, када су они у питању, хоће да им будеш на услузи, па се још питају зашто морају да ти плате...
Dok cekam moju drugaricu, koja je poznata po neobjasnjivom fenomenu da uvek stigne na vreme kada ide na sudjenje, na koncert, u pozoriste, ali nikada kada treba da se izlazi u grad, skontah da imam taman toliko vremena da napisem ono sto sam u jednom trenutku posle posta pod naslovnom Mejn strim Srbija, shvatila i sto me je priznajem malo zabrinulo
Kao sto sam rekla prazna i bezobrazna glava ne zna da je to, i veom lako isprovocira ono glavu koja nije prazna i bezobrazna. I sta ta druga glava moze da uradi: moze da se spusti na nivo prazne i bezobrazne glave i da se upusti u raspravu, a sto prazna i bezobrazna glava jedva doceka. U tom duelu, neminovna je pobeda prazne i bezobrazne glave, a ona druga glava se pita sta joj je uopste trebalo da se raspravlja i posle toga se oseca nekako bezveze,sve u svemu osecaj nije neki. S druge strane, ova druga glava moze da prezre praznu i bezobraznu glavu i da se izdigne iznad nje, ali prazna i bezobrazna glava ce to percepirati kao svoju pobedu jer se ova druga glava povukla. Ova glava sto se izdigla ipak ce se u jednom trenutku zapitati ' eh, sto mu nisam j..... po spsisku sve' I opet ce se, i u ovom drugom slucaju osecati bezveze, tj. porazeno i bespomocno. Jer stagod da uradi, nece moci da izadje na kraj sa praznom i bezobraznom glavom.....i valjda je to odgovor sto ovom zemljom dominiraju prazne i bezobrazne glave...teror ponavljaca je sveprisutan u svakom segmentu drustva...sto kaze moja mama, bolje je roditi se bez pameti nego bez srece....a sto je nazalost istina sa kojom se tesko mirim.....ponekad pozelim da mi je glava prazna, ne mora da bude bezobrazna, pa da odmorim malo, jer imam utisak da ti bez pameti su uvek nekako postedjeni...ono u stilu' Jao nemoj njemu/njoj da das nesto da radi, zabrljace' I onda tako provede ceo radni vek i zivot u stili 'ma pusti ga, glupav/a je' a ne vidim da mu/joj je jako lose...platu dobije kao i onaj sto ima pameti, ali je taj radio posao i za njega....zasto ne mogu da se otmem utisku da se nagradjuje glupost i nerad...jos sa fakulteta secam se svog prvog suocavanja sa ovom pojavom....spremala sam ispit za januarski rok, odmah posto sam odslusala predmet, kada je za ispit trebalo spremiti ceo udzbenik, da bi u aprilskom roku, materija za taj ispit bila znatno redukovan....i onda sam se, secam se, pitala ko je ovde budala? kakav je to sistem gde ne dobijas nista ako si vredan, odgovoran....
Da li neko zna kako izaci na kraj sa praznim i bezobraznim glavama?
By the way, dok sam pisala ovo, drugarica je javila da kasni 20 minuta :) u najboljem slucaju :) iako sam protiv mejn strima, kao za sve ' japi-jevke' izlazak petkom uvece je pod 'must', mada me i izlasci pocinju nervirati, ali o tome nekom drugom prilikom
odjava do daljnjeg
link | objavio Tanjic u 27. avgust 2010 22:07:29 | (0) komentariOvih dana u medijima su se uzmuvali i kao veliko dostignuće predstavili 'projekat' ( reč koju svi vole da koriste kada sebi hoće da daju na značaju) PIO Fonda ( Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje) kojim su građanima Srbije darovali mogućnost da preko sajta im provere da li ima dragi poslodavci uplaćuju doprinose. To što je u Srbiji procenat funkcionalno nepismenih stanovnika veći od procenta u drugim evropskim zemljama i što je kompjuterska pismenost i tehnička dostupnost na još nižem nivou, e to je izgleda neko zaboravio da spomene. Bitno je da je neko dobio pare za projekat, a da li ce to uopste da radi i koliko će to biti iskorišćeno nikoga nije briga. Jer kako inače objasniti da je nemoguće pristupiti tom delu sajtu PIO fonda ( ja pokusala pre neki dan)....i to narednog dana po objavljivanju ovog projekta u vestima.Malo je verovatno da su svi pohrlili u najbližu filijalu PIO fonda po šifru. Posebno što se o ovome pričalo još pre neka dva meseca, kada je jedna gospođa iz PIO fonda u Beogradskoj hronici na Nacionalnom servisu Srbije ( al je lep ovaj svet, onde potok onde cvet....) i kada sam se zapitala gde je kraj besmislu, jer čime se glupav ponosi toga se pametan stidi...a evo u čemu je fora:
Dakle, svaki građanin i građanka ( da budem politički korektna....pitam se kako glasi imenica čovek u ženskom rodu) mogu da na sajtu fonda PIO vide da li im poslodavac plaća doprinos. Da bi tu privilegiju ostvarili, moraju da odu u svoju filijalu Fonda da bi dobili šifru. To znači još jedan susret se šalterašim, nadrkanim i frustriranim, uz veliku nadu da vas neće vratiti po još neki papir koji vam eto baš nedostaje, iako ste verovatno uredno doneli sve ono što je napisano na nekom listu papira u šalter-sali, jer koja sva dokumenta vam trebaju isključivo zavisi od procene i samovolje šalterskog radnika. Ideja ovog projekta, koliko sam shvatila je da rastereti šalter sale od dosadnih građana, koji bi baš da znaju da li im poslodavci uplaćuju doprinose. Ali evo jednog malog propusta u softveru projekta....naime, gospodja iz PIO fonda je onomad u Beogradskoj hronici onaku by the way provukla kako se mogu videti podaci za uplate, ali samo za prethodnu godinu...dakle, ako vas zanima da li vam poslodavac plaća doprinose i u ovoj godini, vi opet morate pred šalter....i opet nismo rešili gužvu....obaška gužva u šalter sali, već šta da radi taj nesrećni građanin kada vidi da mu poslodavac ne plaća doprinose? Opet se igramo formom a ne sustinom. Malo online zabave da zavaramo sebe kako nam je dobro i kako nam drustvo napreduje...a neko je uzeo pare za projekat....
Dakle, najnovije dostignuće iz PIO fonda nece resiti problem guzve u salter salam, jer ako već idem po šifru pred šalter pitaću odmah na licu mesta da mi kažu kako mi stoji uplaćeni staž..i to ne za prošlu godinu, već do sad.No, međutim šta da uradi čovek kada otkrije da mu nije uplaćivan staž: pa može da tuži poslodavca, vodi spor nekoliko godina, i da se nada da će mu pravnosnažna presuda biti izvršiva-tj. da poslodavcu neće biti blokiran račun, ili da neće otići u stečaj, a sigurno je da će u međuvremenu ostati bez posla. Druga opcija je da ostane i da radi i niko nista, jer drzavu zabole da preduzme bilo šta.....u duelu između egzistencije i sudkse zaštite prava koja su nam zagarantovana nekim zakonima, nije teško predvideti pobednika. Neka gospodja iz PIO fonda pre neki dan je slavodobitno izjavila kako će PIO fonda da počen da opominje poslodavce koji su se usudili da ne izvršavaju svoje obaveze...pa šta je PIO fond čekao do sad...o.k. neko će reći nisu nadlaženi....ali je nadležna Poreska uprava, ispred koje se istim povodom oglasio gospodin koji je rekao kako oni imaju načina-pravna sredstva da nateraju poslodavce na plaćanje doprinosa (naravno da imaju, kao neko ko je pravnik, to znam, ali necu sad to da objasnjavam), pa se opet pitam ŠTA ČEKATE GOSPODO, šta vas sprečava da iskoristite te mere???? ovo je priča u kojoj se svako češe tamo gde ga svrbi...zabole državnog služebnika, koji je zaštićen kao beli medved, sa stalnom platom i plaćenim doprinosom, da radi nešto što mu je u opisu posla...jer on neće da se zameri nikome, a platu će svakako dobiti. A onaj ko nema tu sreću, već radi kod privatnih poslodavaca, i dalje ne zna šta da radi....a mora da radi i zaradi i preživi...zabole njega za inerent portal PIO fonda....
Umesto zaključka, pitam se da li iko razmišlja o onome što radi, a pre nego što to obajavi pred svekolikom javnošću.... da li to što se predstavlja kao projekat ima veze sa zdravim razumom i elementarnim principima logike...ili nam potcenjuju inteligenciju misleći da nećemo ukapirati da je to bio još jedan projekat na koji su potošene, naše, budžetske pare, uzalud naravno .
link | objavio Tanjic u 22. avgust 2010 23:36:06 | (0) komentari